Got to hurry on back to my hotel room,

Where I've got me a date with Botticelli's niece.
She promised that she'd be right there with me
When I paint my masterpiece.
(Bob Dylan, 1971.)

​

 

Pojavio se na vratima i rekao: Došao sam za slike. U stvari rekao je: Poslali su me za slike. A kada je Andrej upitao: Koje slike? provukao je ruku kroz odškrinuta vrata i kazao: One tamo, crvene. Rekao je crvene iako se crvena boja pojavljivala na samo jednoj. Snažne muške šake u krupnom planu i dva prsta koja pritišću namah prerezane vene. Tačke uljane boje, neke usitnjene i ravnodušne; neke krupne, sjane i zle. Desna ruka je gola, umazana do lakta. Krv se cijedi niz platno. Rukav bijele košulje uredno je zavrnut na sredini lijeve podlaktice. Andrej je sačekao nekoliko sekundi, još jednom osmotrio zid, a onda širom otvorio vrata i uputio kiseo osmijeh čovjeku koji je tog jutra zatražio njegove slike. Čovjek je rekao da se zove Tod i istog časa se mogla vidjeti bijela koverta koja vođena desnom rukom prolazi kroz vrata stana. Na komadiću neprecizno savijene hartije pisalo je krupnim slovima: Trebaju mi slike. Izložba. U donjem lijevom uglu, na kraju potpisa, olovka je probušila papir, pa je Andrej pomislio da je njegova bivša žena ultimatum sastavljala na koljenima. Pomirisao je kovertu i komad hartije ali nije našao ni traga bilo čega drugog sem zadaha industrije celuloze i papira. Pomislio je da je i ton teksta usklađen sa mirisom i na trenutak je zaželio da omiriše biće koje je čekalo s druge strane praga ne bi li zaokružio cijelu sliku. Vaša supruga me je poslala, znate... Vjerovatno je sve objašnjeno u pismu. Ja nisam čitao... vjerute. Da pokupim pa da idem. Slike kao slike, rekao je i napravio nesiguran korak stavljajući tešku crnu cipelu na prag. Andrej je uzmakao pred njegovim tijelom i osjetio metalni miris znoja izmiješan sa mirisom pamuka i losiona za brijanje. A kako izgleda moja supruga? upitao je kao da traži potvrdu njenog identiteta no to je rekao želeći da se zabavi. Nikada nije čuo opis svoje žene kroz riječi drugog muškarca. Nadao se da će ovaj krenuti da analizira njeno tijelo, nadao se da će biti vulgaran. Ako mi ne vjerujete možete je pozvati, to je bilo sve što je kazao i izvadio telefon iz džepa. Trudio se da ostavi utisak profesionalca. Zakoračio je još jednom i sada je s obje noge stajao na prljavim pločicama nervozno posmatrajući slike kroz zastakljena vrata dnevne sobe. Andrej se povukao u stranu i rukom pokazao da može proći i pokupiti slike. To su bile posljednje stvari koje je ostavila za sobom. U prvim mjesecima nakon rastave dolazila je jednom nedjeljno sa svojom mlađom sestrom i bez riječi praznila plakare, police u kupatilu i kuhinjske kredence. Nosila je sve, uklučujući i napola potrošeni losion za tijelo, šolju za kafu sa Dalijevim brkovima, pincete, makaze za nokte i mirišljave štapiće. Prikupljala je te stvari kao da sakriva dokaze tragedje; tragove katastrofe koja je razorila jedan grad kojeg je, sada, bolje u potpunosti izbrisati sa lica zemlje, poništiti artefakte ne bi li se stihiji zaborava široko otvorila vrata. Njen miris nestao je iz stana dvije sedmice nakon odlaska. Sobu u kojoj je slikala i koju nije željela zvati ateljeom, ispraznila je posljednju. Pojavila se jednog jutra sa dvojicom polupijanih radnika koji su u kartonske kutije nasumice potrpali slikarski pribor zajedno sa otpadom, sitnim namještajem i grudvicama boje zalijepljenim za parket. Kada su iznijeli kutije, pojavili su se sa dvije kante svježe zamiješane boje i okrečili zidove. Andrej je za to vrijeme sjedio u dnevnoj sobi pokušavajući da se skoncentriše na gutljaje whiskeya i Sibeliusov koncert za violinu u D-molu. Posmatrao ih je kako ulaze i izlaze gledajući kroz zamazna stakla na kojima je još bilo njenih otisaka. Kroz stakla na kojima je svoje otiske ostavio i čovjek koji će odnijeti posljednje tragove, pomislio je Andrej. Vrhovi prstiji su najintimniji djelovi tijela. Snopovi nervnih završetaka koji definišu opipljivi svijet, koji definišu tuđa obličja. Kad odu slike, krpu će dobro natopiti alkoholom i uglancati stakla. Vjerovao je da će mu to donijeti neku vrstu smirenja. Zasjeo je u fotelju i posmatrao čovjeka koji je nekoliko trenutaka izbliza posmatrao slike kao da odlučuje koju će prvu skinuti sa zida. Kogod da je naslikao ove stvari... rekao je, pogledao Andreja, zavrtio glavom i odlučno dohvatio prvu u nizu. Radio je brzo i vješto. Radio je spretnošću dželata koji će niz konopac spustiti četiri žrtve. Skidanje slika sa zidova, upravo je ono čemu je posvetio čitav život, pomislio je Andrej gledajući ga dok pažljivo odlaže okvire na parket. Kada je skinuo treću u nizi, krupne muške ruke je primakao licu pokušavajući da na površini platna uoči rez koji je krv potjerao napolje. Ovome nema spasa, rekao je, pogledao Andreja i nasmijao se. Ovakve rane ne zarastaju, kazao je ozbiljnim glasom ponašajući se kao da je izgovorio nešto pametno i važno. Ja sad idem, dlanovima je obuhvatio okvire i nastavio prema vratima. Andrej ga je pogledao i poželio da nešto kaže no tada je počeo osjećati ono usitnjeno komešanje misli koje će kroz nekoliko minuta, nekoliko sati ili dana, postati uobličeno čudovište sastavljeno od tuge, gubitka, depresije i smrti. Shvatio je da sa time neće uspjeti da se izbori te da sa njenim slikama odlaze posljednji komadići smisla koji su podupirali život. Tu ženu više nije volio i sa time je raščistio još prije nekoliko mjeseci. Povremeno ju je zamišljao golu i pokušavao da masturbira ali erekcija je bila usiljena i kratkotrajna. Bio je začuđen brzinom kojom su sve uspomene postajale dvodimenzionalni odbljesci bez boje mirisa i ukusa. Osjećao je neku vrstu oticanja, i sebe je u jednom trenutku uporedio sa tom slikom, sa otvorenim venama iz kojih hladnokrvno, bez zvukova, bez pokreta, bez žurbe, otiče njegova volja, moć, ljubav, nestaje sve ono na šta je obično mislio kada bi rekao život. 
Nakon što je ispratio čovjeka sa slikama, dva puta je zaključao vrata. Pogledao je u svoja stopala i zaključio da su nokti previše izrasli. Zamislio je kako bi nožni prsti izgledali na njenoj slici. Isprao je prašinu sa dna čaše i natočio whiskey do pola. Veliki gutljaj je sporo silazio do želuca. Miris nadimljene tekućine ispunio je nozdrve izazivajući bockanje u plućima. Odlagao je povratak u dnevnu sobu. Bojao se tog odsustva i praznog zida sa kojim nije želio da se suoči. Sliku sa prerezanim venama poklonila mu je za trideseti rođendan. Onda je to shvatio kao posljednji čin koji ukazuje na neminovnu vezanost i upućuje na ljubav. Čekao je u bašti hotela ispijajući espreso na suncu, a ona se pojavila noseći nešto što je iz daleka ličilo na veliki bijeli koverat. Za tebe. Srećan rođendan, kazala je. Prihvatio je poljubac i pocijepao omotnicu. Posmatrao je nekoliko trenutaka nastojeći da u prizoru isječenih vena i krvavih ruku nasluti trag nježnosti i emocija. Zahvalio se i rekao da mu se slika dopada. Rekao je da će je okačiti na zid čim se vrati kući. Rekao je da će slika visiti u dnevnoj sobi naspram fotelje u kojoj je volio da provodi vrijeme. Ona je naručila dvije kugle sladoleda od vanile, a on još jedan espresso. Sliku je odložio na susjednu stolicu. Pod naletom toplog vjetra bijeli papir je zašuštao, a onda se udaljio nekoliko metara klizeći niz mermerni pod hotelske terase. Sliku su zajedno okačili na zid. Potom su vodili ljubav u toj velikoj fotelji. Opkoračila ga je nogama pa je cilo vrijeme ljubeći mirišljavi vrat, kroz pramenove kose mogao da vidi krvave odbljeske ruku. Nervirale su ga slike bez naziva. Odustajanje od riječi Andrej je smatrao pretencioznim i zlokobnim. 
Brzo je iskapio čašu i nasuo još jednu do pola. Zatvorio je prozor, spustio roletne i navukao zavjese. Zagrizao je jabuku koja je već danima stajala na frižideru, a potom je zalogaj ispljunuo na pod. Zadah kisjele truleži natopio je nepca. Taj zadah se pomiješao sa mirisom whiskeya u njegovom dahu i natjerao ga da se zakašlje. Zapalio je cigaretu i povukao iz sve snage. Zamišljao je kako se dim spušta kroz plućne alveole, kako silazi u nevidljive šuplinje ispunjavajući ih česticama umjetnog smisla. Dok je hodao ka fotelji, gledao je u svoja stopala. Nokat na lijevom palcu bio je nešto kraći. Plavi obrisi vena ličili su na drvo bez lišća. Ugasio je cigaretu u pepeljari na čijem je dnu oslikano more i nekoliko čempresa. Nakon toga je sporo uzdigao pogled i osmotrio zid. Mjesto na kojem su visile ruke bilo je uokvireno pravougaonikom boje pepela i česticama prašine. U stomaku je osjetio uzdizanje; cvjetanje neke crne tvari, pomislio je, koja se lagano širila tijelom objavljujući konačnost. Gledao je to odsustvo na zidu pokušavajući da mu dodijeli značenje. Čuo je kako se sjeverni vjetar probija kroz grane borova i u cijelom tijelu osjetio metalnu hladnoću. Na Andrejevom čelu su se sakupile sitne kapljice znoja. Desnim dlanom je obrisao čelo, a potom veoma precizno zavrnuo rukave bijele košulje podižući ih do iznad lakata. Stisnuo je šake i posmatrao gibanje mišića pod zategnutom kožom. Imao je snažne ruke kroz koje je teklo mnogo krvi. Sa cigaretom među usnama, Andrej je još jednu čašu napunio whiskeyem i uključio radijator. Nadolazeća vrelina učinila je da se gvožđe širi i pucketa. Vratio se u fotelju i zatvorio oči. 
Iznenadila ga je brzina kojom se sve dogodilo. Prvo je osjetio prijatnu toplotu na desnom dlanu. Bol je došao tek nekoliko dugih trenutaka kasnije: kada je otvorio oči, kada je podigao desnu ruku, kada je ispustio sjajnu oštricu iz lijeve. Nije vjerovao da može zarezati tako duboko. Rez se sada gubio pod ravnomjernim naletima krvi koja se izlivala ostavljajući posvuda crne fleke. Ustao je lagano i krenuo prema zidu. Sa dva prsta je pritisnuo ranu i umazane podlaktice naslonio u obrise rama trudeći sa da ne iznevjeri original. Sličnost je definisala metafore koje nije uspijevao da pretvori u riječi. Tanke crvene pruge su sporo silazile niz bijelu površinu zida, a sve što je Andrej u tom trenutku pomislio bilo je: da slika izlazi iz rama, da se konačno oslobađa, razotkrivajući svoju pravu prirodu, definišući neki smisao. Naglo je osjetio tešku pospanost. Pred očima su zasvijetlile sitne zelene iskre. Svakim treptajem očnih kapaka njihova boja se mijenjala, a među tim bojama Andrej je vjerovo da vidi crne limbove neke drevne toplote koja će svakog trenutka usisati tijelo. Kada je sklonio ruke sa zida, u obrisima rama ostali su obrisi njegovih ruku: postojani i vječni, pomislio je trudeći se da kontroliše korake. Oteturao je do fotelje odakle će moći mirno da posmatra zid i na njemu nova značenja. Zaželio je da, uz sve to, čuje nježno šaputanje: mirni glas koji objašnjava pojave i stvari. Trudio se da kapke zadrži otvorenim no kada je poželio da protrlja oči shvatio je da ruke nepomično leže dlanova okrenutih prema svemiru. Posmatrao ih je kao predmete koje je neko skinuo sa zida i greškom smjestio u njegovo krilo. Kao tek naslikne oblike koji se sporo suše. Nakon te misli Andrej je udahnuo i izdahnuo još sedamnaest puta.

​
 

​
 

​