Milena Jovićevć je duh metropole vidjela u podzemlju, u bolesničkom prostoru neonske rasvjete, i vagonima metroa punim blijedih lica zagledanih u beskonačnu traku svakodnevice. I nekako neshvatljivo ćutljivih, utopljenih u jezivi zvuk šina sa povremenim “kotrljanjem” sintetičkoga glasa koji upozorava na sljedeće stajalište. Znaci usmjerenja kroz parelelni podzemni život gomile, globalni ikonički rječnik i zapovijesti čitljive svim “namjernicima”, pedantno postavljeni i “srođeni”, svojom istovjetnošću podsjećaju da je taj svijet svuda isti i podešen za metafiziku teških susreta.

Ne onih konačnih, ali njima bliskih.

Jer, svijet metroa i podzemni život je nešto između življenja i mrtvaštva, nužnost metafizičkog ~i{}enja nadzemnosti i u fiksiranoj varijanti umjetničke slike, u povratku iz tjeskobe, poruka - “sve nas je manje u onome što je naše”. Taj treći put kroz vještački prostor iscrpljujućih neona, monotonog zvuka i betonskog neba, označen sterilnim mislima ili naređenjima, je mjesto homoidnih figura i čovjekolikih objekata, koje Milena Jovićević saopštava kao masu zagnanu u svoj oblik.

Oni koračaju, i ništa više.

Imaju svoja blijeda lica, podočnjake, i namjeru da se opet vrate, da se uvijek vraćaju toj jezi što ih posjeduje.

A negdje ih na slici i nema. Niti ima potrebe za njima, pošto je tu sve što treba, onako uobičajeno i prepoznatljivo kao u svakoj sličnoj priči na svijetu.

Dakle, sva ta metaforika “trećeg puta”, koju Milena Jovićević koristi, uglavnom u principu serijala, ne prevazilazi samo svoje izvorno značenje; ono je abeceda novog, začuđujuće bliskog referencijalnog izvora tjeskobe.

“Milena svjesno napušta nasljeđe akademskog slikarstva i poništava klasičan odnos prema slici kao objektu. To se očituje ponajprije u njenom izboru što ostavlja platna bez okvira, gdje se slikarstvo bez kadra, izjednačuje s bilo kojim proizvodom.” (Janja Kralj)

Međutim, surovo suočavanje sa trivijalnim simbolima i “vođenjem za ruku”, u konačnoj razradi ovog slikarstva dolazi do jednog narativnog iskaza na crtežima (krejon i akvarel), gdje su poruke nešto skrivenije a listovi imaju likovno komunikativnije značenje. Naime, iz jedne nemilosrdno urbane znakovnosti i “srijeske” ikoničnosti počinju se izvlačiti figurativne forme, i u jednostavnoj, gotovo vizuelizovanoj fabuli, nastavlja priču sa eskalatora i podzemnih svodova. Iz metafizičkog stratišta depersonalizovane figure se pojavljuju kao crvene obezglavljene forme, ili spiralni simboli prekriveni gustom kosom, ali sa neizbježnim akten tašnama kao statusnim znakom. “... Milenino slikarstvo služi kao upozorenje čovjeka na njegovu egzistenciju, ono od nas traži da se pozicioniramo naspram naše stvarnosti. Milenin čovjek je reduciran na osnovne linije da bi nas upozorila kako polako naš identitet nestaje, gubi se u korist generalnog izjednačavanja a snaga crvene boje kao simbola slobode emocija prisutna je da nas podsjeti na čovjekovu ranjivost i fragilnost.” (Janja Kralj)

 

Ništa na ovim radovima nije bez opomene. Od puke ulične strelice, psećeg izmeta, ili pune pepeljare do monotonih redova tipiziranih, serijskih figura ili likova rasutih kao krvave kapi na bjelini papira - sve je u funkciji jasnog opredjeljenja za život bez zabrane.

 

Onaj puki, ljudski pun grijeha.