Milica Radulović

 

Sugar Free

milena jovicevic,visual artist,montenegro,painter

 

Savremeno, potrošačko društvo i njegove zakonitosti, tačnije – njegove devijacije, u najkraćem, teme su koje već duže vrijeme, okupiraju i provociraju umjetnicu Milenu Jovićević Popović. Svojom najnovijom izložbom, pod nazivom ,,Sugar free'', realizovanoj u galerijskom prostoru Ateljea Dado na Cetinju, Milena nanovo potencira pitanja koja se odnose na stanja i stremljenja čovjeka današnjice...

 

Milenin čovjek lice je bez identiteta i personalnosti. Egzistira u haotičnom stanju pogubljenosti, jedne opšte atmosfere kolektivne dezorjentisanosti. Takav, on postaje dio gomile, bezličnih ljudi pretvorenih u mrlje. U svom poretku stvari, sebi je kreirao sopstveni sistem vrijednosti, estetskih i etičkih normi. Za razliku od renesansnih kanona idealnog, prikazanih u Leonardovom crtežu savršenih ljudskih proporcija, rađenog po Vitruviju, moderni čovjek svoje ideale savršenog prepoznaje u vještačkim tvorevinama savremenog doba, kao i u najrazličitijim mogućnostima njihovog konzumiranja.

 

Biti savršen, znači biti silikoniran. Prepraviti svaku prirodnu zadatost, korigovati svaku fizičku nesavršenost, jednom riječju – biti lice bez greške. I još dalje, povjerovati da se tako postaje bezgrešan. Tako silikonirana svijest, postaje zapravo univerzalna opasnost i prijetnja, na koju autorka upozorava i opominje, promišljeno postavljajući jedini ljudski lik na izložbi, ne slučajno sakriven iza maske klovna. Ta maska simulacija je Onoga koji je iznad, koji je gore i koji posmatra taj ,,kolektivni cirkus'', sa zagonetnom grimasom osmjeha ili prezira...

Estetske norme savremenog čovjeka, podrazumijevaju, između ostalog, ,,estetske intervencije'' na svim stvarima i bićima oko sebe. U sopstvenoj uobrazilji da gospodari Svijetom, savremeni čovjek, svoje ,,moći'' pokušava da primjeni i na kućnim ljubimcima. Tako potreba za psom prestaje da bude humana, istinska potreba za životinjom kao bićem; pas najednom postaje dio cjelokupne menažerije, statusni simbol, konzument potrošačkih proizvoda svog gospodara. Životinja postaje brendirani model svog vlasnika. I tu Milena stavlja akcenat, postavljajući pitanje koji je sledeći korak, da li će i psi postati silikonske kreature modernog doba? I kao odgovor, pruža seriju izvanrednih portreta pasa, jer to upravo i jesu portreti, gdje svaki od njih ima neki ljudski karakter. Kostimirani, uglađeni, očešljani, simuliraju svoje vlasnike. No, ma koliko na prvi pogled izgledalo duhovito, zapravo je zastrašujuće to što pseća ,,personalnost'' postaje intenzivnija od ljudske; životinja, naime, djeluje humanije od čovjeka.  

Surovost ,,modernog'' doba ne oprašta kršenja pravila. Živjeti po strogim pravilima znači ne biti slobodan. Ono što je autorkin lični utisak jedne ,,epizode'' iz pariškog parka, gdje stoji upozorenje da je vlasnik dužan pokupiti izmet svoga psa inače će biti kažnjen, zapravo je opšti utisak jednog kolektivnog stanja prividne slobode. Tako ne zbunjuje Milenina figura psa koji na uzici vodi čovjeka. Naprotiv, postaje jasna i opominjuća, uvjerljiva likovna metafora ili ikona aktuelnog stanja, kako uostalom i djeluje cjelokupni koncept izložbe ,,Sugar free'', koji, doista, i jeste jedna nezaslađena, neće biti pretjerano reći – gorka slika savremenog društvenog poretka.

 

 

2008.