«Susrijećemo se sa komšijama jedino kada zajedno sa njima posmatramo njihovu zgradu u plamenu» Jerry Rubin

«U nešto kasnije poslijepodne, nakon sat-dva sijeste i spavanja, u blagovaonici su se okupljali djedovi prijatelji i saradnici iz općine, ljudi lijepo ocrtana profila, s njegovanim, dostojanstveničkim bradama i s krupno nabranim obrvama. Hijeratički odmjereno savijali su cigarete iz tula tabakera i pušili ih na svoje jako požutjele cigarluke od slonovače; a što su cigarluci bili ispušeniji i žući, to je veća bila cijena i samim cigarlucima i njihovim sopstvenicima. Nikad kasnije nisam vidio odjednom na okupu toliko markantnih profila, toliko nabranih čela, i ljepše njegovanih brada. Divan materijal za čitav niz lenbachovskih portreta! Ali ja kao da sam dosta rano naslutio jednu rezonantnu prazninu iza tih karakternih čela. Jedina njihova dobra i uvaženja dostojna strana u mojim očima bila je ta što su neumorno producirali one plavičaste oblake opalskih preliva koji su njihali pod plafonom slutnju zamagljenih daljina. Može se reći da su ti ljudi propušili svoj vijek, onako kao što ga neko prokocka ili propije. Imao sam osjećaj da u taj svoj potproizvod, u te oblake dima, izdahnjuju najbolji dio sebe; svoje aspiracije, svoje uzdahe, samu svoju dušu.« Vladan Desnica  »Proljeća Ivana Galeba«

 

Postmodernu komunikaciju možemo označiti stavom da je sve poruka. Informacija «Pušenje je štetno po zdravlje» i to na našem jeziku, označava trenutak dobijanja licence za  pridruživanje globalnim tokovima kapitalizma i mogućnost ulaska u tokove «semiotičkog carstva». Naravno uređenost se podrazumijeva.

Izložba Milene Jovićević i slike na kojima čitamo slovo M, sukobljava dvije priče, dva prostora, dvije arene, dva pogleda koji s jedne strane govore da je svijet nedjeljiv, ali s druge strane pratimo događaje koji pokušavaju da sugerišu da je to izvan centara moći hiperkonkurentnog kapitalizma zaista naivan stav.

Kontrolisano kretanje, uputstva, znakovi, zabrana, opsanost, nelagoda – nasuprot slobodi, intimnosti, bezbrižnosti, divljenju... Čini li vam se da ste možda na putovanju, da prelazite granicu (granični prelaz).

Zabrana pušenja, novo iskustvo - aktuelna produkcija značenja  i u prostoru «naših» granica. Marlboro Man je prošlost za sve -  dizajn proizvoda duvanske industrije ulazi skoro u nemoguć prostor «borbe» sa Zakonom.

Prva impresija pred slikama bila je bunt, revolt na «opomenu» koju umjetnica daje u svom kretanju kroz metropolu i prenosi je nama koji možda ipak žudimo za redom i poredkom uređenog društva. Ili možda ipak opstajemo u oblacima dima i poništavanju zabrane da je pušenje štetno po naše zdravlje. Bunt je i produkcija slika nastalih u Crnoj Gori, ovdje i sada, a bunt je svakako vješta igra znakovima i semiotičkim carstvom koji nas osvaja.

Umjetnica kao da se vješto poigrala sa tom žudnjom. Zapravo to jeste  prostor njene slobode, a nama kao publici ostaju sva ograničenja i zabrane koje postaju svakodnevni pratioci naših života.

Lakoća i šarm svakodnevnice u potrošnji dizajna koji se producirao poslije pop-pokreta sedamdesetih kao da je nestao. Sve postaje OPASNO i ŠTETNO!

 

Ulica, zgrada, aerodrom, trotoar, park - tek stidljivo naziru svoje buduće obrise «otudjenja» koje možda prizivamo – barem se i tako može imenovati žudnja za Evropom.  Žudnja za akcijom i provokacijom, koja u tako uređenom prostoru ili prostorima prema učesnicima takvog komunikološkog i saobraćajnog ritma može biti na tragu stava da je «ulica alternativni i subverzivni oblik svih masovnih medija, jer on nije poput njih, objektivizirana podrška porukama bez odgovora, tranzitna mreža na daljinu, ona je iskrčeni prostor simboličke razmjene riječi, koja se ne odražava na platonskome ekranu mediju». ( Jean Baudrillard)

 

Koliko god sabirali nasljeđe i ljepotu grada koji «iznad» zemlje nudi svoje graditeljsko iskustvo i u njemu svoje umjetnine, «ispod» grada krije se ne toliko manje značajna fascinacija saobraćajnim vezama i tunelima. Naravno m e t r o, kao dokaz da ste metropola. Pariz, London, Moskva...

Poslije terorističkih napada u londonskom metrou ostaju zapisane riječi pisca Hanifa Kurejšija: ««Potrošačko društvo je već trgovalo sa svojim moralnim idealima u zamjenu za neka druga zadovoljstva, i jedna od stvari koju želimo da izvezemo, maskirajući je kao «slobodu i demokratiju» je upravo taj konzumerizam, iako ćutimo o njegovim posljedicama: zavisnosti, otuđenju i fragmentaciji.»

Trauma reda, znamo da nije ista - redovi na Mileninim slikama nijesu naši redovi - redovi visoko razvijenog društva.

 

«Naše» redove kao da odslikava atmosfera balgovaonice Vladana Desnice. Takva ili slična atmosfera jeste tranzicioni element na samoj izložbi koji ne samo da sukobljava dvije priče, već izazovno i duhovito polemiše sa Zakonom, a u sferi vizuelnog ističe čiste i neoštećene ( neokrnjene) brendove i dizajn aromatičnog i mirisnog duvana. Možda je to dodatni prostor slobode, koji danas jedino umjetnost može pružiti. Čisti oblici postaju oslobođeni Zakona, normi i pravila. Zavodljivost vizelnog ponovo nas osvaja – a osvajaju nas platna sa slovom M.

Junaci na Mileninim slikama kao da označavaju povratak Marlboro Man-a i to im daje jak osjećaj erotskog, zavodljivog, skrivenog – dim u jednom trenutku može nestati i mi možemo ući u prostor slike i možemo čak i otputovati. Metroom, što da ne?

 

Nedostaje li nam ta «nepoznata» i «nedoživljena» iskustva visoko simbolizirajućeg društva? Milena dočarava svakodnevne kodove, informacije i nudi iskustvo metropole, ali nas ujedno izazovno provocira i navodi na užitak pušenja. Zabrana je očigledna, ali kako odoljeti?

Poruke koje konačno jesu (priznajmo) u funkciji našeg zdravlja ipak trebaju da pokažu da konzumenti nijesu isto što i automati i da na svu sreću ako niko drugi, barem umjetnik može danas pružiti emotivnu reakciju.

 

 

tekst u katalogu izložbe Smoke , Centar savremene umjetnosti, Dvorac Petrovića, Podgorica, 2005.