Što znači danas biti čovjek? Koje je pravo značenje te riječi u današnje vrijeme? Da li je čovjek svjestan svojeg postojanja? Pitanja su koja si postavlja Milena. Došavši iz Crne Gore u Pariz, Milena otrkiva metro i egistenciju cijelog jednog podzemnog svijeta koji postaje glavni pokretač niza unutrašnjih preispitivanja mlade umjetnice i njezinog stvaranja. Označena senzibilitetom vlastitih korijena koji su karakterizirani snažnom prisutnošću međuljudskih odnosa i slobode emocija, suočavanje umjetnice s novom realnošću i pravilima ponašanja potiče razmišljanje o općenitom mjestu čovjeka u današnjem suvremenom društvu. Upravo taj susret vlastite «prtljage» i osobnih doživljaja novog okoliša Milena će prenositi na svoje radove.

U današnje vrijeme čovjek je svakodnevno okružen reklamama, natpisima, putokazima, raznim znakovima za bolju cirkulaciju u prometu, uputama za korištenje svakog proizvoda bezobzirno koliko banalan on bio. Umjetnica će «posuditi» od svojeg okoliša oblik tih znakova da bi stvorila nove, vlastite znakove čija vizualna snaga služi kao alarm za čovječanstvo.

Milena svjesno napušta nasljeđe akademskog slikarstva i poništava klasičan odnos prema slici kao objektu. To se očituje ponajprije u njenom izboru što ostavlja platna bez okvira, gdje se slikarstvo bez kadra, izjednačuje s bilo kojim proizvodom. Živeći u konstantnom tranzitu između Crne Gore i Francuske, slike su postale dio njezine stalne prtljage. Prelazak iz jednog grada u drugi, iz jednog okoliša u drugi ubrzava proces doživljaja te je Mileninino slikarstvo naizgled «brzo» kao i ubrzani ritam urbanog života koji se odvija između podzemnog svijeta metroa i bezbrojnih uputa i reklama. Milena namijerno izabire istu shematsku formu tih natpisa da bi na brzi i efektni način upozorila na današnje krizno stanje čovjeka.

 

U želji da sačuva nadzemni svijet, čovjek gradi jedan drugi paralelni svijet pod zemljom. U ime takozvane bolje kvalitete građanskog života te u ime zaštite okoliša, spomenika i baštine, čovjek nesvjesno postaje žrtva samog sebe. Želeći sačuvati ono što je iznad zemlje on sam ulazi ispod zemlje ne shvaćajući koji je rezlutat i cijena te žrtve. Zapadni čovjek u svojoj konstantnoj želji uvođenja reda u svakodnevni život ne realizira da jednostavno prekida prirodan proces i razvoj života podcjenjujuci vlastite sposobnosti snalaženja. Umjetnica nam na subtilno ironičan način ukazuje da je danas čovjek postao jedan od proizvoda namećući sam sebi pravila te da za primarne potrebe čeka u redu za uputstva i dozvolu. U snazi njezine senzibilnosti ona doživljava ta uputstva kao napad na čovjekovu individualnost te se njezini radovi pojavljuju kao niz manifesta koji su u službi čovjekove svijesti. Umjetnica brzim slobodnim potezima, pojednostavljujući oblike prenosi svoj « vrisak » protiv dehumanizacije, protiv našeg repetitivnog života koji izjednačuje čovjeka s mašinom. Kao što svjetleća reklama poziva na konzumaciju tako i Milenini radovi pozivaju na buđenje naše svijesti i konzumaciju ali konzumaciju naše fragilnosti. Čovjek je reduciran na «prometne znakove», bez identiteta što je rezultat konzumacije koju je on sam stvorio. Slijedeći sumanuto pravila življenja čovjek sam postaje proizvod vlastite tvornice. Danas sve je označeno, sve nosi broj, zato i Milena pravi nove osobne karte gdje je lice samo mrlja na papiru koji je perforiran kao proizvodi na traci ili metro karta, sve to zajedno smješteno na papiru s uputstvima za upotrebu slikarskog materijala. Cijela osobna karta nema ništa osobnoga već postaje karta jednog proizvoda zaboravljajući da se radi o čovjeku. Prvi dojam naizgled pojednostavljenih, uniformiranih, skorom dječjih oblika brzo je zamijenjeno osijećajem težine poruke koju nam mlada umjetnica želi prenijeti. Njezini radovi pripadaju onoj vrsti umjetnosti koja ne može ostaviti promatrača ravnodušnim. Sve odiše slobodom i neuvjetovanošću za koju je potrebno imati određenu snagu jer se radi o sučeljavanju s istinom o vlastitoj realnosti. Ono nije namijenjeno da prođe nezapaženo, kao što prometni znak služi za upozorenje na opasnost kojeg ne možemo zaobići, tako i Milenino slikarstvo služi kao upozorenje čovjeka na njegovu egzistenciju, ono nas traži da se pozicioniramo naspram naše stvarnosti. Milenin čovjek je reduciran na osnovne linije da bi nas upozorila kako polako naš identitet nestaje, gubi se u korist generalnog izjednačavanja a snaga crvene boje kao simbola slobode emocija prisutna je da nas podsjeti na čovjekovu ranjivost i fragilnost.

 

Komično se miješa s dramatičnim, dječje sa zastrašujućim, nevino s paklenim, spontanost sa zrelom svjesnošću. Upravo u tom brutalnom i impulsivnom aspektu Milenin rad je duboko humanistički. Milena omata ljude u vrpce FRAGILE želeći ih zaštititi, njen rad je S.O.S, zadnji vrisak da probudi čovjekovu svijest.

 

 

tekst u katalogu izložbe Smoke, Centar savremene umjetnosti, Dvorac Petrovića, Podgorica, 2005.