Koja muzika ide uz ovakav ples? pitala se Ivana Dedijer poskakujući na trotoaru ispred galerije. I zašto plesati ako nema muzike? Jednostavno je morala da se pokreće, da igra, posmatrajući iza stakla, visoko postavljene lustere u obliku zrna pasulja koji su se sa svakim pokretom glave razlivali postajući neko drugo povrće. Vrata je otvorio upravnik. Kratko je klimnuo glavom i izgubio se meĎu gomilom radnika i tek raspakovanih eksponata. Plastični pod je škripao kao da u njemu ima živih ljudi koji pod ubodima visokih štikli stenju i podvriskuju od boli. Koji alkohol ide uz ovakvu odjeću? I šta piti ako nema alkohola? Bistra voda u smrdljivom toaletu galerije. Treba piti tu vodu jer možda mlaz, tanki mlaz iz mesingane česme postane umjetnost dodirnuta rukom umjetnika koji će se u toj galerij pomokriti, a zatim oprati ruke i namrštiti se pred mirisom sapuna u kojem se prepoznaju tragovi trulog, grobljanskog cvijeća. Ili bilo kojeg drugog cvijeća. Koji posao ide uz studije slikarstva? I zašto studirati umjetnost ako to ne donosi talenat? Da barem postoji udoban kauč u galeriji. Stara fotelja sa visokim rukohvatima u koju se čovjek može zavaliti i čitati Siorana. Ili masturbirati u dokolici. Fotelja bi bila sasvim dovoljna. Kancelarija upravnika će biti zaključana, pretpotstavljala je Ivana. Uza zid, ispod eksponata, poslagano je nekoliko plastičnih stolica koje će svaka leĎa nakon nekoliko sati pretvoriti u satrulo drvo. Ali posao je posao. Provesti noć u galeriji: čuvati krhke odlivke od ljubomornih duhova i provalnika, a za to dobiti novac, ne mnogo, ali dovoljno novca da se može piti i plesati dva dana na nekom drugom mjestu. Bila je to ponuda koju Ivana Dedijer nije mogla da odbije. Otvaranje je sjutra. Stampedo je neminovan. I bez dodira, tupi pogledi i ružne rečenice istopiće postavku do neprepoznatljivosti. Niko ne može sačuvati ove stvari, pomislila je i sjela na pod. Bio je vlažan i hladan, pogrešan i sjajan, prekriven sitnim kapljicama kondenzacije koje su se skupljale čitavog dana dok je umjetnica sa nekoliko poslušnih radnika i upravnikom unosila radove. Gledala je uokolo, povremeno otirući znoj sa čela, posmatrajući ruke koje su snažno hvatale eksponate i ozbiljna lica posaĎena na snažnim ramenima za koja je svaki teret, bio samo teret, i ništa više. Ivana Dedijer je sjedjela u ćošku gaseći cigarete na tanjirić s Van Goghovim portretom. Trudila se da ipak ne zabode žar izravno u plave oči. Velika skulptura mišićavog muškarca izlivena od šećera, zauzimala je centralno mjesto. Na postolju visokom dva pedlja, uzdignutih ruku sa napetim bicepsima u boji zalazećeg sunca, ličila je na bizarni spoj antičkog majstorstva i lutke iz izloga. Zakašnjeli Adam, mislila je Ivana, biće iz poslastičarnice u kojoj je kao dijete kupovala ušećerene jabuke i nikad se nije usudila da ukrade jednu. Za to su bili zaduženi muškarci, mislila je.

 

Dok ga je gledala od pozadi, posmatrajući mišićave listove i zadnjicu koja je nosila nabubrela simetrična leĎa, nije mogla da razumije zašto se radnici došaptavaju razmjenjujući osmijehe. Tek kada je odšetala do kante za otpake, da strese opuške i pepo sa Van Goghovog lica, ugledala je ukoso podignuti falus podcrtan velikim mudima. Šećerno tijelo je pozivalo na dodir. Vlažni prst ili vrh jezika na bilo kom mjestu, uz koljena, preko prepona i izmeĎu nogu, oko pupka sa slatkim kristalima i dalje sve do vrata, usana i potiljka: tako je Ivana zamišljala slobodu, a zatim je ponovo sjela i zapalila cigaretu. Crni otisak pepela našao se sa lijeve strane Van Goghovog poluprofila pa je izgledalo da je na tom mjestu izraslo nedostajuće uho. Nakon nekoliko sati radovi su bili na svojim mjestima. Upravnik je skupljao ruke kao u molitvi, a onda se blago naginjao unatraške i širio te dlanove iskazujući oduševljenje cijelom postavkom. Buljio je u veliki televizijski ekran u kojem su se ogledali prozori i luster: zurio je nabranoga čela posmatrajući animaciju na kojoj je iz velike božanske pičke Gustavea Courbeta izlazio animirani Adam, preplašen, napola sasušenog kurca. Ivani se činilo da je umjetnica za to vrijeme posmatrala upravnikovo uho i veliku bubuljicu koja je rasla na rubu crvene ušne školjke. Kad su završili sa tv-om odšetali su do prozirnog stonog fudbala na kojem su jednu ekipu umjesto androginih bezrukih tijela, činile sisate silikonske ljepotice. U drugoj ekipi, na preostale četiri šipke, bili su poreĎani odlivci smjerno zabraĎenih gospoĎa u dugačkim haljinama sa meštrovićevski dosadnim poprsjima. Upravnik se počešao po uhu, a zatim snishodljivo upitao da li može odigrati partiju i da li će umjetnica biti ljubazna da se pridruži. Govorio je kako bi to bilo otjelotvorenje njegovog sna o savremenoj umjetnosti, stvaranje u pokretu, interakcija, eskalacija želje za umjetničkim činom, jednom riječju divota, najznačajniji trenutak u njegovom dosadašnjem profesionalnom radu i veliki dogaĎaj za galeriju. Izvadio je fotoaparat iz džepa, a onda hitro pozvao Ivanu Dedijer i gurnuo joj aparat u ruke.

Potrudi se sunce. Ajde... Zapamti ovaj trenutak. Ovo je istorija, rekao je i uhvatio šipke sa silikonskim odlivcima sisatih žena. Umjetnica je stala sa druge strane, upravnik je rekao Spremni? i bacio lopticu na centar. Slikaj sad ljepoto. To je trenutak. Evo... Ovako... rekao je, a umjetnica je namignula prema aparatu i sve je bilo gotovo. Fantastična fotografija. Poslaću vam je čim prije. Ma divno... govorio je zureći u ekran na poleĎini sve dok umjetnica nije kazala: Znala sam da ćete odabrati silikone. Znam ja vas dobro. Volite malo krupnije stvari zar ne? Pustio je da aparat sklizne u njegov džep i pocrvenio. Kako? Zar mislite da ja? A ne... Puka slučajnost. Vjerujte... Bez ikakve namjere... Molim vas. To se podrazumijeva, vrtio je glavom zureći po galeriji otsutnog pogleda. Ali u umjetnosti ništa nije slučajno. Razumijete. ne zamjeram vam što ste odabrali napumpane grudi umjesto dosadnog poprsja i dugačke haljine. Da sam muškarac, i ja bih uradila isto, rekla je umjetnica prikrivajući smijeh. Upravnik se sagnuo da pokupi nekoliko papirića i dva utabana opuška. Ivana je rekla: Dajte to, a on ju je pogledao izravno u oči. Potom je pogledao i Van Gogha uokvirenog svježim pepelom. Nervozno je podigao tanjir i počeo da govori: Ja sam vas zaposlio. Mnogo para nizašta. Nizašta, bukvalno. Jel' znate da je ovo vrijedan poklon? Dar mog prijatelja? A ne bilo kakav tanjir ili ne daj boţe pepeljara! Dunuo je posred Van Goghovog lica, a pepeo se razletio na sve strane. Kad se taj suvi snijeg spustio na pod, nastavio je da govori: Vi studirate, zar ne? Buduća umjetnica? Pa zar vam taj pogled ne znači ništa. Vincent Willem van Gogh! Ej! Iz Groot-Zunderta, od oca Theodorusa i majke Anne Cornelie Carbentus. I vas treba da ostavim pored svega ovoga... dlanom je ocrtao polukrug i pogledao prema umjetnici. Dajte mi da operem to i riješili smo stvari, rekla je Ivana i ustala spremna da prolije malo vode, mnogo vode, preko ukočenog Vincentovog lica. Kako da ne! rekao je upravnik i tanjirić zavukao u džep pored fotoaparata. Radnici su pokupili svoje stvari i bez pozdrava napustili galeriju. Umjetnica je telefonirala na trotoaru promičući ispred velikog stakla. Upravnik je sjeo na stolicu pored šećernog Adama i rukavom obrisao znoj sa vrata, a zatim još jednom počešao uho. Disao je teško i sporo. Raskopčao je nekoliko dugmadi i osvrnuo se prema Ivani. Je li vam dobro? Ţelite vode? Donijeću vode, rekla je i hitro odšetala do automata sa čašama i plastičnim rezervoarom. Kad je pružio ruku, njegovi natečeni prsti su bili blijedi i drhtavi. Vodu je sasuo u grlo, a onda kažiprstom napravio krug što je značilo: još vode. Ne znam šta se dogodilo kog Ďavola... Insulin sam uzeo na vrijeme i to onaj njemački... Njemački... Da, da... To što Njemac napravi... Samo uzmite Dürera za primjer i biće dovoljno, govorio je izmeĎu plitkih izdisaja. Ivana je čekala sa punom čašom, no upravnik je gledao u pod, oslanjajući dlanove na koljena: Recite mi gdje je ona. Ne ţelim da me vidi ovakvog. Ivana je rekla: Ispred, na trotoaru. Telefonira već deset minuta. Upravnik je rekao: Dobro. Dajte. Dohvatio je čašu i popio do pola, a onda se osvrnuo uokolo i odmjerio Adama lagano, od stopala, preko butina i prepona sve do glave. Upirući prstom na njega, rekao je: Čitav ţivot izbjegavam slatko. Bjeţim od šećera kao Malevich od figuracije, kad ono... Tras! Posred galerije! Šećera koliko hoćeš! Umjesto Sugar Free dobijem Free Sugar! A ja ne smijem ni da ga dotaknem. Nema tog njemačkog insulina koji će da pomogne. Ispod njegove glave, na podu, razlivala se omanja fleka znoja. Ivana je prihvatila praznu čašu i odšetala do kante za otpatke. Umjetnica je kucnula o staklo i pozvala je rukom do odškrinutih vrata. Dlanom je prekrila telefon i prošaputala: Šta je s njim? Ivana je rekla: S upravnikom? Ništa. Dečko se malo opušta. Ne brinite. Upravnik je užurbano preturao džepove, zavlačeći ruku čas u unutrašnjost sakoa, čas u proreze sa strane. Izvadio je fotoaparat i tanjirić s Van Goghovim likom gunĎajući o šećeru:

Zelena kutijica... Imao sam je u dţepu. Bila je ovdje tačno na tom mjestu i sad, baš sad... Senza zucchero! Ovo samo meni moţe da se dogodi. Imaš nešto slatko, dijete? Hitno mi treba. Inače... Ivana je slegnula ramenima, a onda su oboje istovremeno pogledali u erektivnog Adama. Upravnik je počeo da odmahuje glavom, a njegove zenice su zakolutale i pobjegle negdje ispod kapaka. Dok je klizio sa stolice zabacujući glavu, ostale su samo beonjače sa crvenim kapilarima koji su Ivanu podsjetili na mrežu rijeka fotografisanu iz kosmosa. Tanjir je pao na pod i pukao na dva dijela, Van Goghovo lice se pocijepalo izmeĎu očiju, a upravnik je počeo da drhti grčevito stišćući nogavice. Ivana Dedijer nije pretpotstavila da će otpasti i muda. Vjerovala je da će otkinuti samo glavić pa bi u tom slučaju šteta bila lako nadoknadiva. Hipoglikemija je ozbiljna stvar, znala je, i šećer treba nadoknaditi što prije jer minuti su u pitanju. Otrčala je do kancelarije sa Adamovim alatom i počela da pretura plakare razbacujući gomile kataloga i monografija. Odvojena na posebnoj polici, visoko iznad naslaga časopisa, čučala je šolja sa reprodukcijom Klimtovog Poljupca i keramičkom kašikicom u istoj nijansi. Ivana je bacila na pod Jansonovu istoriju umjetnosti, a potom, za svaki slučaj, dodala i Lubardinu monografiju. Istežući se na prstima, uspjela je da dohvati Klimta. Dok je trčala natrag, kašika je odsvirla tri tona lupajući o porculanske ivice. Adamov kurac se lijepio za njen lijevi dlan i slatki sirup se cijedio niz podlakticu. Napunila je vode, a potom krupnim koracima nastavila do upravnika. Umjetnica je stajala kraj njegove glave zagledana u beonjače i usne koje su izgovarale nerazumljive riječi. Izvinite. Moralo je ovako, rekla je Ivana i pogledala prema osakaćenom Adamu. Ništa ne brini. Ovako još bolje izgleda. Samo ti daj čovjeku šećera. Uloga umjetnosti je da pomaţe ljudima. Da ih osvijesti... Zar ne? rekla je umjetnica pridržavajući uglove usana. Ivana je hitro rasparčala Adamov kurac. Glavić je bućnuo u vodu i ona je počela da muti. Ostatke je odložila na polovinu tanjirića s polovinom Van Goghovog lica. Kad se šećer istopio, podigla je tešku glavu trudeći se da udahne što manje mirisa oznojenog tijela. ZaslaĎena tečnost se slivala niz otečeni jezik i već nakon pola šolje upravnik se zakašljao i dlanom podupro Ivaninu ruku. Pijte. Treba sve da popijete. Tako. Odmah će vam biti lakše. Vi to najbolje znate, rekla je Ivana i lagano spustila veliku glavu natrag na pod. Stajale su blizu jedna drugoj čekajući da se sitne zenice pojave umjesto beonjača te da iz ljepljivih usta krene još nešto osim besmislica. Čovjekova stopala su se smirila, a ruke opustile pored tijela. Trepnuo je nekoliko puta, čvrsto zatvorio oči, a onda podigao kapke zgledan u svijet iznad sebe i paučinu razapetu meĎu lusterima u obliku pasulja. Bravo! Sad je sve u redu. Zasluţile smo da se i mi počastimo. Zar nije tako upravniče. Kako vi ono kaţete?

Interakcija, naravno. Interakcija, rekla je umjetnica i podigla polovinu tanjira sa ostacima Adama. Dohvatile su po jedno mudo i snažno povukle svaka na svoju stranu. Šećer je pukao i nekoliko mrvica je završilo na podu. Dok je glasno krckalo meĎu njihovim zubima čovjek je gledao naizmjenično u jedna pa u druga ženska usta, u jezike koji su kolutali, u naoštene zube pod kojima su se drobili ostaci sjajne i zaobljene materije. Zatim je pogledao Adama i odlučio da će ležati još neko vrijeme dok se duhovi ne smire, dok se paukovi ne povuku u zatamnjene ćoškove, dok žene ne izaĎu i ostave ga da se isplače kao pravi muškarac. . .